Aš verzla meš varnir

Viš Ķslendingar stöndum nś frammi fyrir žvķ aš žurfa hugsanlega aš gera žaš upp viš okkur innan tķšar, hvort viš kęrum okkur um aš halda uppi landvörnum fyrir eigin reikning ķ fyrsta sinn ķ sögu landsins. Kalda strķšinu er lokiš. Landslag utanrķkismįlanna hefur žvķ gerbreytzt. Žess vegna sżnir Bandarķkjastjórn nś żmis merki žess, aš hśn telji ekki lengur vera žörf į žvķ aš halda śti herstöš į Ķslandi į vegum Atlantshafsbandalagsins, aš minnsta kosti ekki meš sama sniši og įšur. Žessi nżju višhorf vekja żmsar spurningar fram og aftur um tķmann.

Fullveldi og varnir

Menn lķta varnaržörf Ķslands ólķkum augum eins og ešlilegt er. Sumir litu alltaf svo į, aš landvarnir vęru hér óžarfar, og töldu, aš Ķsland gęti stašiš utan Atlantshafsbandalagsins og varnarlišiš vęri beinlķnis til óžurftar. Žeir og żmsir ašrir telja, aš nś, žegar kalda strķšinu er lokiš, meš sigri okkar og okkar bandamanna, séu landvarnir allsendis óžarfar. Enn ašrir eru žó žeirrar skošunar, aš landvarnaržörfin sé brżn eftir sem įšur, enda sé ekkert land ķ heiminum óvariš: fullvalda rķki žurfi aš geta varizt innrįs erlendis frį.

Žetta er ekki nż rökręša. Landvarnarrök settu svip sinn į innanlandsdeilur um ólķkar leišir ķ sjįlfstęšisbarįttunni į sinni tķš. Žeir, sem heimtušu algeran ašskilnaš Ķslands og Danmerkur, eins og t.d. Žorsteinn Gķslason ritstjóri gerši strax įriš 1895, męltu meš žvķ, aš Ķsland leitaši verndar ,,stórveldanna ķ heild sinni”, eins og hann oršaši žaš ķ blaši sķnu, Ķslandi, 1897. Hann gerši lķtiš śr hęttunni į žvķ, aš erlendum rķkjum ,,mundi sérlega umhugaš um aš nį Ķslandi undir sig.” Einar Benediktsson var į öšru mįli. Hann kallaši skilnašarkröfuna ,,gamalśrelta uppįstungu” og taldi skilnaš landanna bęši ófįanlegan og óęskilegan og tefldi fram landvarnarrökum. ,,Hver hundadagakóngur, sem vildi, gęti enn žann dag ķ dag lagt žessa žjóš undir sig, meš fįeinum ryšgušum tinnubyssum, vęri ekki smįveldiš danska til varnar,” sagši hann ķ blaši sķnu, Dagskrį, 1896. Žeir deildu hart um žetta og annaš.

Žegar Ķslendingar fengu heimastjórn 1904, voru varnir landsins skildar eftir ķ höndum Dana. Žetta žżddi, aš įrįs į Ķsland jafngilti įrįs į Danmörku fram til fullveldisįrsins 1918, en ekki var žó tališ naušsynlegt aš hafa herliš į Ķslandi, heldur ašeins varšskip į sumrin til landhelgisgęzlu. Eftir 1918 var einhliša yfirlżsing um hlutleysi Ķslands og vopnleysi lįtin duga; Danir tóku aš sér aš koma henni į framfęri viš umheiminn, enda höfšu žeir sjįlfir fylgt hlutleysisstefnu sķšan 1914. Žegar lżšveldi var stofnaš į Ķslandi 1944, ķ mišri heimsstyrjöld, og Danmörk var hernumiš land, hafši bandarķskt varnarliš veriš hér į landi sķšan 1941. Lišiš var hér fram yfir strķšslok 1945, hafši ašstöšu hér įfram eftir strķšiš og hefur veriš hér óslitiš sķšan 1951.

Alveg undir drep

Efnahagshliš utanrķkismįlanna hefur löngum veriš hįlfgert feimnismįl į Ķslandi. Žaš er žó vitaš og veršur ekki hrakiš, aš Ķsland er eina land heimsins, sem hefur ekki žurft aš leggja fram nokkurt fé śr eigin vasa til landvarna, sķšan landiš tók sér sjįlfstęši fyrir brįšum 60 įrum. Alžjóšleg gögn um śtgjöld til varnarmįla taka af öll tvķmęli um žessa sérstöšu. Ķslendingar hafa žvert į móti hagnazt umtalsvert į veru varnarlišsins hér. Valur Ingimundarson sagnfręšingur og dósent ķ Hįskóla Ķslands hefur kortlagt samskipti ķslenzkra stjórnvalda viš Bandarķkjastjórn og lagt fram gögn, sem sżna, aš Ķslendingar tryggšu sér į sinni tķš margvķslega fyrirgreišslu frį Bandarķkjunum, jafnvel landbśnašarstyrki (sjį bók hans, Ķ eldlķnu kalda strķšsins, 1996).

Gušni Th. Jóhannesson sagnfręšingur hefur svipaša sögu aš segja um landhelgismįlin ķ doktorsritgerš, sem hann vinnur nś aš ķ London. Hann rifjaši žaš upp į Sögužingi ķ fyrra, žegar Henry Kissinger kom til Ķslands 1973 ķ fylgd meš Nixon Bandarķkjaforseta. Žį bar žorskastrķšiš vitaskuld į góma ķ višręšum žeirra viš ķslenzka rįšamenn. „Ég sat žarna furšu lostinn”, segir Kissinger ķ ęvisögu sinni: „Hér var 200.000 manna eyžjóš, sem hótaši aš fara ķ strķš viš 50 milljón manna heimsveldi śt af žorski. ... Mér varš hugsaš til žeirra orša Bismarcks, aš vald hinna veiku ykist meš óskammfeilni žeirra.” Gušni rekur vitnisburši bandarķskra og brezkra embęttismanna um žaš, hversu sólgnir Ķslendingar voru ķ fjįrhagsašstoš eša ašrar ķvilnanir, og um lķtt dulbśnar hótanir eša ašvaranir ķ žį veru, aš vęri velvilja ekki aš męta ķ vestri, žyrftu žeir bara aš snśa sér ķ austur. Erlendu embęttismennirnir notušu jafnvel orš eins og „fjįrkśgun” til aš lżsa reynslu sinni af samningum viš Ķslendinga. Matthķas Johannessen ritstjóri Morgunblašsins sagši sķšar um sama mįl: „Viš notušum NATO, alveg undir drep.”

Fréttablašiš, 26. jśnķ 2003.


Til baka